Kako su muškarci postali žrtve sopstvene nadmoći

Kako su muškarci postali žrtve sopstvene nadmoći

U vremenu kada su površnost i, uopšte, spoljašnost i privid mnogo bitnije pojedincu od onoga što zapravo jeste, izdvojila se pojava uniformisanosti, odnosno ukalupljenosti, kao vid pronalaženja svog mesta pod suncem. Neverovatna je činjenica da, pored toliko ispričanih priča, napisanih knjiga, ispevanih pesama, izrečenih mudrosti, a sve na temu veličanja originalnosti i osobenosti, većina ljudi beži u uniformisanost kao vid zadovoljenja osećaja pripadnosti nečemu, ili možda bojazni da se ne „ispadne iz koloseka“, što svakodnevno svi slušamo.
Na taj način su se formirali i društveni obrasci ponašanja žena, odnosno onoga što se od njih očekuje, a isto tako i muškaraca. Ipak, stvar je u tome što su muškarci zapravo ti koji i jednima i drugima određuju pravila po kojima će živeti, utičući na taj način na oba pola tako da često nesvesno, pa i svesno, i jedni i drugi donose odluke sa kojima se suštinski i ne slažu, ali u želji da se bude deo mase, pripada određenoj formi, te odluke donose bez obzira na unutrašnja neslaganja.
Svakome ko je iole rodno osvešćen jasno je da zbog navedenog najviše tereta podnose žene, ali se nikako ne može zanemariti činjenica da postoji dobar deo muške populacije koji, vođen nekim „pravilima“ premudrih glava čiji preinteligentni govori svakodnevno iskaču iz frižidera, jako trpi zbog svega toga. Postoji nekoliko bitnih činjenica koje govore u prilog ovome.
Muškarci skoro pa nemaju pravo na pokazivanje emocija. Koliko god bili zaštićeniji od devojčica kroz odrastanje, u smislu maženja od strane svojih majki, činjenica je da je većina očeva alergična na bilo kakvo pokazivanje emocija svojih sinova, osim što ih neki podstiču na agresiju u smislu toga da „nisi muškarac ako se ne pobiješ“. Koliko smo samo puta u svojoj okolini čuli „ti si muško, a muški ne plaču“, koliko god da se dete, ili bilo koja druga osoba, povredilo, ili na neki drugi način oseća bol. Koliko je samo akumulirane agresije ostalo u dečačkim glavama jer ih je 1000 puta bolelo a nisu smeli, ili hteli, da plaču jer su, eto, muškarci i nemaju pravo da osećaju ni da dato osećanje izraze.
Muškarci u proseku imaju slabija postignuća u školama od svojih vršnjakinja. Kroz osnovno obrazovanje, često ćete čuti neverovatno „temeljne“ stavove da devojčice treba da budu urednije, redovnije, marljivije i nzm ti ni ja šta još „ije“….Niko od „tih“, čije tvrdnje imaju takvu intonaciju da vam je i više nego jasno da im ne možete nikad objasniti da stvari malo drugačije stoje, nikada nije obratio pažnju na individualnost dece sa kojom rade, na činjenicu da itekako ima urednih i marljivih dečaka, kao i buntovnih i živahnih devojčica, ali da im startne pozicije koje im se daju izrazito umanjuju sazrevanje, pogotovo dečacima. Ovo se dešava upravo zbog postavljanja suštinskih razlika između njih po pitanju mogućnosti i jednih i drugih, te tako imate situaciju da će devojčica zbog svoje urednosti biti pohvaljena, dok će dečak biti izložen podsmehu. Tako se dogodi da u srednjoj školi 90% devojčica ima uredne i pregledne sveske, dok isti procenat dečaka uglavnom ima samo jednu, i to za sve predmete. Ovo je samo jedan vid načina sazrevanja i prihvatanja odgovornosti u životu, putem slabijeg sticanja radnih navika.
Muškarci su procentualno više žrtve kriminala (više su u zatvorima, više ginu u ratovima…). Hrabrost se može definisati prvenstveno kao ljudska osobina, ali je svakako i osećaj pojedinca, koji ga navodi na određene postupke i akcije kroz život. Mnogo pogubno postaje kada se upravo taj osećaj nametne kao imperativ za muški pol, pogotovo u situacijama kada potrebe za njim predstavljaju samo način za ostvarenje ciljeva opet nekih premudrih glava, koje nam masonski kroje svima sudbine a da toga nismo ni svesni. Tako imate situacije da se muškarci sistematski organizuju u grupe koje često imaju nacionalističke i šovinističke ideje i zbog kojih završavaju u zatvorima ili ginu, do onih u svakodnevnom životu gde je nužno da, ako ste „pravi“ muškarac, imate puno pravo da započnete kavgu gde god da se nađete, ako neko ne priča ili ne izgleda onako kako vam se dopada. Činjenica je da ove stvari zapravo nimalo nemaju veze s hrabrošću, više su u vezi sa onom akumuliranom agresijom s početka teksta, koja se očigledno negde mora ispoljiti, organizovano ili individualno.
Nakon svega navedenog, nameće se logičan zaključak da je rodna neravnopravnost i jednima i drugima mnogo više oduzela nego donela. Zbog svih nametnutih „pravila“ ponašanja kojih se ljudi, iz neobjašnjivih razloga, grčevito drže, sustižu nas posledice sa kojima se svakodnevno suočavamo. Razlika u ljudima je pak ta, da se jedan deo miri sa njima i prihvata ih, ali postoji, srećom, i onaj deo nas koji imamo dovoljno hrabrosti (ali prave), kao i instrumenata da se sa njima borimo.

Selma Hurić, profesorica u Ekonomsko – trgovinskoj školi u Prijepolju

Подели на мрежама

Повезани чланци