Česme i bunari – važnost vode i higijene u kulturi Bošnjaka

Česme i bunari – važnost vode i higijene u kulturi Bošnjaka

Za islam kao religiju može se tvrditi da vodi posvećuje posebnu pažnju, a za muslimane se nerijetko kaže da njeguju pravi kult vode. To je posljedica islamskih propisa u oblasti higijene.

Jedno od najčešćih i najcjenjenijih djela, dobročinstava, jeste izgradnja javne česme, ne samo uz džamije, već i na prometnim putevima. Tako je npr. poznata legenda o ženi koja se, sakupivši nakon nekoliko godina novac za kupovinu nove feredže, odrekla ove kupovine u korist izgradnje česme uz džamiju u Logavinoj ulici u starom dijelu Sarajeva, koja je zbog toga prozvana Feredžuša.

Česme se često grade i kao zadužbine imućnijih, koji su dio svog novca zavještali za izgradnju i održavanje česme, ali nije rijetkost da i potomci poginulih ili preminulih osoba za spas njihove duše i „upisivanje sevapa“  nakon smrti podižu javne česme, uglavnom pored puteva, jer se vjeruje da se za svaku kap vode koje popije žedna osoba, ptica ili životinja umrlom praštaju grijesi.

Bez obzira na bogatstvo vodom ovog kraja, smatra da je grijeh rasipati nepotrebno vodu. Međutim, kod pranja npr. riže, kaže se da voda treba preći “preko sedam kamenova”, što zapravo znači da je treba dobro oprati, iz čega slijedi da nije nužno štedjeti vodu kada je to neophodno.

Ipak najbolji primjer kulta vode u islamu je primjer vrela Zemzem, za koje muslimani vjeruju da je nastao prije više od 4 hiljade godina, kada je Hadžera, supruga proroka Ibrahima, sa sinom Ismailom u blizini Kabe u Meki ostala bez vode. Prema vjerovanju, ona je trčala više puta između brežuljaka Safa i Merva u potrazi za vodom za svog malog sina, kada je Allah poslao meleka (anđela) Džibrila, koji je udario krilom ili nogom na jedno mjesto iz kog je potekao izvor. Zemzem vodu i danas donose hodočasnici sa hadža, vjerujući u njena ljekovita svojstva i posebnu čistoću.

Uticaj orjenta u oblasti higijene na našim prostorima najbolje ilustruje činjenica da su riječi česma i šadrvan persijskog porijekla, a terazije arapskog.

Kao što je poznato, islam propisuje veoma stroga pravila u oblasti lične, opšte i javne higijene, a samim tim i javnog zdravstva. Muslimani često kažu: „Čistoća je pola imana“, odnosno pola vjerovanja i izvršavanja vjerskih propisa. Bez obzira na sve klimatske i druge uslove područja na kome je nastala, ova religija propisuje:

ritualno pranje pet puta dnevno, odnosno pranje kao pripremu za svaku od pet dnevnih molitvi (abdest);

potpunu čistoću najintimnijih dijelova tijela, dakle pranje poslije svake fiziološke potrebe i prije pristupanja molitvi;

kupanje, odnosno pranje vodom cijelog tijela nakon menstruacije i porođaja, nakon polnog odnosa, kao i kupanje najmanje jednom u toku sedmice;

pranje ruku prije i poslije jela i ispiranje usta i zuba poslije jela, a prije molitve;

kupanje umrle osobe prije ceremonije sahranjivanja (gusul).

Jedan od uslova za obavljanje bilo kojeg od temeljnih principa islama je čistoća, što se više puta ističe u u Kur’anu, svetoj knjizi muslimana:

Allah zaista voli one koji se često kaju i one koji se mnogo čiste” ( II:222)

I haljine svoje ocisti!” (LXXIV:4)

“…U njoj (džamiji) su ljudi koji vole da se često peru, a Allah voli one koji se mnogo čiste.” (IX:108)

U knjizi „Prijepolje – Polimlje“ Šalipurović Vukomana navodi se da se krajem 19. vijeka stanovništvo Prijepolja služilo vodom sa nekoliko izvora i iskopanih bunara. U gradu su postojali sledjeći izvori: Breza, Veseličića česma, Sutjeska, Borak, izvor kod Hamama, Topliki i izvor u Sarač potoku. U dvorištima su imućniji građani imali iskopane bunare. Sa njih su se često služili i susjedi iz sokaka. Ni kod jedne džamije nije bilo vode, već su vjernici za pranje donosili vodu u testijama, ibricima i đugumima.

Tek pri kraju turske vladavine izgrađen je vodovod sa drvenom kaptažom i drvenim cjevima. Postojale su dvije kaptaže za vodovod – jedna za Šarampov, a druga za centralne mahale. Centar grada snabdjevao se vodom sa Ravana i imao česme od drveta: pred džamijama, pred Beledijom, kod Džandžanovića pekare, kod Ljuštanovića kuće i kod kuće Koldžića na Sarač potoku. Šarampov je dobijao vodu sa Krstina i imao dvije česme, jednu kod džamije, a u drugu u čaršiji Šarampova. Vodovod je preko mosta prelazio Lim.

I danas se javne česme i bunari u našem kraju smatraju za izuzetno vrijedne, a u ljetnjim danima veliki broj naših sugrađana  sugrađanki u njihovoj vodi nalazi osvježenje.

Подели на мрежама
Новинарка

Повезани чланци

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *