By Hamam je arapska riječ i označava javno kupalište, kupatilo. U Bosni i Hercegovini, Sandžaku i uopšte prostoru Balkana hamami su podizani gotovo isključivo voljom vakifa, uglednih članova društva koji su za spas svoje duše podizali objekte vjerskog, prosvjetnog i humanitarnog karaktera.
Strogi islamski propisi, koji od svakog muslimana traže održavanje higijene tijela, odredili su da vjernik ne može stati pred svoga Gospodara prilikom molitve ako prethodno nije uzeo abdest, odnosno, nije ispoštovao standarde intimne higijene, kao i pranje lica, nogu i ruku do laktova, ispiranje usta i nosa, mokrom rukom pokvasio vrat, uši i tjeme glave.
Život muslimana na Balkanu, oblikovan prema duhovnim zakonitostima islama i visoko razvijene kulture življenja, u kojoj je posebno mjesto zauzimao kult vode i higijene tijela, bio je daleko iznad prosječnih higijenskih standarda u Evropi za period od XV do XIX vijeka.
Hamami su se gradili od precizno biranog materijala, naročito sedre i kamena, a mješavina kečeta i kreča koristila se kao čvrsto vezivno sredstvo, odnosno malter. Zidovi hamama su bili izuzetno debeli, kako bi se zadržavala toplota. Po pravilu, hamami su imali šadrvan, kapaluk, halvate za kupanje, haznu i ćulhan. Ispred ulaza u hamam sjedio je hamamdžija koji je naplačivao usluge kupanja.
Prva prostorija u koju bi se ulazilo kročivši u hamam zvao se šadrvan, u kojoj se isticao šadrvan (fontana) zauzimajući centralni položaj u toj prostoriji. Krov šadrvana je na sredini je imao prozor kroz koji je svjetlošću ispunjavana cijela prostorija, podsjećajući na drevne rimske atrijume. Iz šadrvana posjetilac je ulazio u kapaluk, prostoriju pravougaonog oblika, uz čije su zidove skladno poredani minderluci s minderima, šilteta i jastuci. Izlazeći iz kapaluka otvaraju se vrata u halvate ili caldarium, prostoriju namijenjenu za kupanje. U uglovima halvata ostavljane su sofe, visoke 30 – 40 centimetara, na kojima se ležalo u vrijeme kada je topla voda cijelu prostoriju ispunjavala parom. Iza halvata, nekoliko koraka ispred, nalazila se hazna, prostorija u kojoj se voda grijala i kroz cijevi u zidovima razvodila kroz prostorije za kupanje. U sredini hazne nalazio se kazan od bakra.
Jedina prostorija u cijelom hamamskom kompleksu koja je ukopana u zemlju, za razliku od ostalih koje su građene tako što su podignute iznad površine zemlje, nazivala se ćulhan ili hypocaustrum. Ulaz u ćulhan nalazio se ispod kazana, gdje je bilo i ognjište gdje vatra nikad nije gašena, tako da je topli vaduh cirkulisao ispod ploča i kroz precizno razvedene cijevi, a nerijetko i dimnjacima kojima se ujedno grijala cijela zgrada.
Voda kojom se opskrbljavao hamam dovodila se sistemom glinenih ili drvenih cijevi, odnosno vodovodom namijenjenim za potrebe hamama. Poznato je da su neki vdoovodi bili dugi po nekoliko kilometara, zavisno od udaljenosti hamama i izvora vode, a ostaci nekih vodovoda sačuvani su i danas.
Osoblje hamama su činili: hamamdžija – upravnik i blagajnik hamama, peštemaljdžija – brine o stvarima neophodnim za kupanje (ime dobio po peštemalju, zastiraču kojim se pokrivao donji dio tijela prilikom ulaska u prostoriju predviđenu za kupanje), talak – osoba zadužena za masiranje, a po potrebi i kupanje posjetilaca, kafedžija – koji je pravio kahvu i nargile za sve posjetioce hamama, i čulhandžija – ložač u hamamu. Osoblje nije imalo stalna primanja iz blagajne hamamdžije, a sva se njihova zarada zasnivala na bakšišu skupljenim dobrom voljom posjetilaca u hamamu.
Zbog propisa održavanja lične higijene, svaka muslimanska kuća na ovim prostorima još u 18. i 19. vijeku imala je prostor za kupanje, banjicu, odnosno hamam ili hamamdžik. To je bio manji prostor, po pravilu uz peć, tako da se mogla koristiti topla voda. Hamamdžik je obično bio u sastavu jedne vrste zidnog ormara, tzv. senđera ili musandere. Banjicu ili hamamdžik je činilo kvadratno, dosta plitko kameno korito, koji se i samo zvalo banjica. Krajevi korita su bili prekriveni sa četiri daske nagnute prema sredini, da voda sa njih lako otiče putem glinenih cijevi kroz šupljinu u kanal. Na strani peći okrenutoj prema banjici uzidivan je pešnjak, poveća zdjela od bakra s poklopcem, u koju je moglo stati po više litara vode. Voda se donosila u tzv. đugumu, povećoj bakrenoj posudi sa jednim drškom, crpila se iz pešnjaka i nalivala u ibrik, manju posudu sa nosačem iz koga se poljevalo za vrijeme kupanja. Postojao je čiviluk za peškir i neophodan veš, kao i polica za sapun. Poslije kupanja i uzimanja abdesta, obvezno su se nosile drvene nanule sa topracima, otvorenih prstiju i peta, posebno pogodna, jer sprječava kvašenje papuča ili druge obuće, a istovremeno i prljanje mokrih nogu.
Pored hamama koji su postojali u svakoj muslimanskoj kući, postoje i hamami-javna kupatila, koja nisu sačuvana na cijelom prostoru Polimlja. Stari prijepoljski hamami koji se pominju u XVI vijeku nisu sačuvani, već su porušeni još prije XIX vijeka. Jedan hamam koji se nalazio u blizini Ibrahim-pašine džamije pominje Evlija Čelebija u svom Putopisu. Pored pomenutog postojalo je još nekoliko hamama od kojih se jedan nalazio u blizini zgrade gdje je danas smještena Uprava javnih prihoda. Ovaj hamam je držao Muharem (onbaša-kaplar) Buljubašić. Godina izgradnje ovog hamama nije poznata.
