Miralem Bjelak iz Orašca: Za opstanak stočarstva u ovom kraju potrebna je infrastruktura

Miralem Bjelak iz Orašca: Za opstanak stočarstva u ovom kraju potrebna je infrastruktura

Kravlji sir koji proizvodi domaćinstvo Miralema Bjelaka iz Orašca dolazi do mnogih adresa u zemlji i inostranstvu. Ovo selo još nije zamrlo, kada je u pitanju bavljenje stočarstvom, ali je daleko od onoga što je nekad bilo. Domaćinstvo Miralema Bjelaka prostire se na 11 hektara i smešteno je na oko 1050 metara nadmorske visine, a od Prijepolja je udaljeno oko 34 kilometra.

Na uzvišenju pored glavnog puta u Orašcu smještena je kuća Miralema Bjelaka, čijoj je porodici stočarstvo primarno zanimanje. U ovom razuđenom selu nema buke, čuju se samo zvona od ovaca koja nas podsjećaju zašto smo tu. Odzvanja i Miralemov glas i imena kojima doziva životinje.  Jedan bik, šest krava, osam koza i 40 ovaca je trenutno brojčano stanje na njegovom imanju, ali nije uvijek bilo tako.

Stari su mu držali malo više stoke. Poslije sam ja naslijedio od njih, u poslednjih 4-5 godina sam držao po 70-80 ovaca i 8-9 do 10 krava. Kad su djeca odselila, u zadnje vrijeme smanjio sam broj stočnog fonda zbog opterećenja mene i gospođe. Jedna snajka tu živi sa mnom, sestra i sestrić. Da nije njih, ne bih mogao ni ovoliko da držim. Problem je i oko prodaje da vam kažem. Jagnjad sam prodao, krčmio sam jedno po jedno. Telad malo bolje idu. Ove godine ne vjerujem da će iko moći da proda – zaključuje Miralem.

Mnogo vremena i snage potrebno je da bi se došlo do finalnog proizvoda.

Što se tiče bijele mrsi, proizvodim samo sir. Imam svoje mušterije u Nemačkoj, Sarajevu i ovde u Prijepolju. Koliko god sira da proizvedem, mogu da ga prodam, nemam problema. Neki rođaci su pokušavali preko mljekare da prodaju, ali kad padne snijeg onda taj mljekar nema uslova da ovde izlazi. Onda su oni morali da transportuju sa svojim autima dole do magistrale, ali nije bilo računa ni tako da se radi.

U udruživanju stočara leži potencijalna snaga, ali su i za to potrebni volja i resursi.

Omladina je otišla, koga god da pitaš, niko nije zainteresovan. Nema toliko ni pismenog naroda da je ostao, da bi mogli da napravimo Udruženje. Ovde ima 3-4 porodice Bjelaka koji se baš ozbiljnije bave proljoprivredom i stočarstvom, oni bi najverovatnije i napravili to udruženje ili zadrugu, ali nemamo dovoljan broj ljudi koji bi po pravilu trebalo.

Jedan od uslova da ovo selo, koje je nekada brojalo i do 700 đaka u osnovnoj školi, opet bude poželjno za život, je putna infrastruktura. Zna to i Miralem koji je ranije bio i član Savjeta mjesne zajednice.

Vi ste baš sad došli ovim putem, videli ste kakav je, ono je katastrofa. Išli smo kod nadležnih, kod inspektora više puta, kod predsjednika i mnogih drugih, samo im je na jedno uho došlo na drugo prošlo. Ništa nisu preduzeli. Vidim da druga mesta u okolini dobijaju po 3-4 kilometra asfalta, a ovdje ne. Ja sam uvijek bio za to da se glavni put uradi, a onda ove sporedne kako se može. Pokojni Radiša Tomašević nam je dosta pomogao. Mi smo za vrijeme njegova života u zadnjih petnaestak godina dobili 3 kilometra asfalta. Jednom sam se ja obratio Velji Iliću kad je bio u Domu revolucije kao ministar za kapitalne investicije i tada smo dobli oko 800 metara puta od crkve prema Đurovom brdu – priseća se Miralem.

Dobra je zemlja u Orašcu i lijepo je mjesto za život, tvrdi Miralem, zato nikada nije ni razmišljao da ga napusti. Ali njegovo šestoro djece jeste i prema njegovim riječima nemaju namjeru da se vrate.


Подели на мрежама

Повезани чланци