Zlatan Kučević: Preciznost i kvalitet u plasteničkoj proizvodnji neophodni za opstanak na tržištu

Zlatan Kučević: Preciznost i kvalitet u plasteničkoj proizvodnji neophodni za opstanak na tržištu

Velika ulaganja, neizvesnost, rizik zbog nestabilnog tržišta, ali predanost i upornost, prate priču o plasteničkoj proizvodnji porodice Kučević iz Velike Župe. Već 15 godina kvalitet proizvoda je ono sa čime su konkurentni na tržištu, ali i preciznost i tačnost.  Kupus, paradajz, parika, krastavčići, proizvodi su koje plasiraju uglavnom u Prijepolju. Dug put je iza njih, ali planovi za budućnost idu u smeru još većeg napretka.

Smješteno pored samog magistralnog puta u Velikoj Župi, imanje Zlatana Kučevića prostire se na 30 ari i pokriveno je sa 23 plastenika. Jedan deo je u njegovom vlasništvu, drugi je pod zakupom. Dočekuje nas nesvakidašnja slika, paradajz koji još nije završio svoj proces sazrijevanja. Nezapamćeno da u novembru još ima posla oko berbe, ističe Zlatan. Koliko god da su klimatske promjene u ovom slučaju donijele dobro, za većinu drugih stvari predstavljaju rizik.

Sami ste svjedoci da u zadnje dvije-tri godine nemamo zimu kao ranije, ni leto kao leto što je bilo. Nama je prije par dana kad je bio jak vjetar, iscijepalo se četiri folije i to nam je šteta oko 900 evra. Ove godine je i u Srbiji dosta upropašteno te poljoprivredne proizvodnje. Poplave, dug kišni period od 45 dana, pa onda naglo sunce. Inače, u celom regionu je bio problem. Zbog tih klimatskih promena, u nekom budućem periodu biće sve teže održavati poljoprivrednu proizvodnju bez plastenika – prognozira Zlatan.

Početak bavljenja ovim poslom bilo je za porodicu Kučević donekle skok u nepoznato. Počelo se polako, sa osam ari površine pod plastenicima, a onda se pokazalo da je to za finansijsku sigurnost nedovoljno.

To što ljudi misle na jedan plastenik da nešto zarade, to ne može. Nekada je Opština pomagala poljoprivredne proizvođače sa jednim plastenikom. Od jednog ara, ne može da se živi. Zamislite ko je oženjen, ko ima dvoje-troje djece, znači morate minimum imati od 25 do 30 ari pod folijom, pa da možete da kažete da ste nešto zaradili i to da radite od 12 do 14 sati – kaže Zlatan.

Kako su rasli zasadi pod povrćem, povećavao se i obim posla.

Mi ne znamo šta su odmori, šta je more, šta su zimovanja. Već se u novembru priprema proizvodnja za jun i jul mesec. Kada se u ovome zakasni 15 dana, više ne može da se postigne. Sve se mora na vrijeme i pre da bi se sve stiglo. Ako se zakasni čak i sedam dana, to je ogromno u ovoj proizvodnji – priča nam Zlatan o izazovima posla kojim se bavi.

Naše tržiste je malo i nerazvijeno, kaže dugogodišnje Zlatanovo iskustvo. Početne godine u ovom poslu služe da bi se stvarao imidž, a poslovanje je uglavnom sa minusom. On je svoje tržište razvio u Prijepolju i nakon 15 godina rada, zadovoljan je.

Nama nije problem za prodaju proizvoda… i da imamo duplo, mogli bismo da prodamo. Tome je doprineo naš minuli rad od 15 godina, upoznati su ljudi sa kvalitetom i tačnošću. Znači, kad se dogovorimo o količini robe, cijeni i isporuci, to znači da ne može nikako da bude sat kasnije, može samo sat ranije. Tako da je to mnogo bitno u proizvodnji, da ste tačni, precizni i da imate kvalitet.

Pored svih prednosti kada se posao razvije, nešto je uvek podložno riziku, a to su cijene proizvoda koji su neophodni za plasteničku proizvodnju.

Kad sam prije 15 godina počinjao ja da radim ovaj posao, džak vodotopivog đubriva od 25 kilograma, koji mi koristimo kroz sistem kap po kap, je koštao 1.800 dinara, sad je 14.000 dinara. A suprotno tome, cijene paradajza su ostale iste, kupusa, paprike… ili su za nijansu malo povećane. Litar dizela u to vrijeme je bio 60 dinara, a sad je 212 ili 220 dinara. Mi sve uvozimo, nemamo apsolutno ništa domaće iz Srbije, osim domaćeg stajnjaka, ali i njega sve teže nalazimo, jer stočarstvo je totalno zamrlo u našim krajevima. Znači, uvoze se vještački stajnjaci iz Italije, Ukrajine i sve je to podiglo cijene. Cijene nafte, radne snage, prošle godine smo mogli da nađemo radnike koje smo plaćali 250 dinara po satu, ove godine je to 450 dinara.

Na pitanje o podršci države i Opštine Prijepolje u plasteničkoj proizvodnji, koju smatra najskupljom poljoprivrednom djelatnosti, kaže:

Najveći je problem što i sama država i Ministarstvo poljoprivrede, donose zaključke za poljoprivredne proizvođače u Beogradu. Niko od njih ne pita poljoprivredne proizvođače: šta vas muči? Znamo mi da oni ne mogu ispuniti sve naše zahteve, ali treba da pokušamo u dogovoru sa njima da kompenzujemo nešto, da oni popuste ili mi. Ovako, džabe se bacaju pare na neke stvari, to mi poljoprivredni proizvođači vidimo. Dijeliti plastenik po plastenik nije rešenje. Bolje da se da 10 plastenika nekome ko hoće da radi, ko će da donese prihode i da zaposle neke nove radnike, nego što će se svima dati po plastenik i od tih plastenika ne bude ništa. Znači, to je samo proizvodnja za kuću.

Za sve mlade ljude ima poruku:

Ulaganja su ogromna, ne postoji mogućnost da mladi poljoprivredni proizvođač koji tek izađe sa fakulteta može da počne time da se bavi, bez jake podrške ili države ili podizanja kredita. Jer, pokriti trideset ari pod foliju, treba najmanje od 30 do 50.000 evra. Kvadrat plasteničke proizvodnje košta između 10 i 15 evra najmanje, a imate i savremene plastenike koji koštaju i po 100 evra po kvadratu, računajući da su to visine preko 6 metara, sa grejanjem i duplom folijom.

Trenutno se na Zlatanovom imanju u plastenicima gaji zelena salata i spanać. Razmišlja se unapred, kalkuliše se kako je prošla letnja sezona, prave se planovi za sledeću. Oko 50 tona svih vrsta povrća prošlo je kroz ruke njegove žene Saide i njega tokom ove godine. Kažu da ovo nije posao za bogaćenje, ali dovoljno da jedna četvoročlana porodica živi normalno.


Подели на мрежама

Повезани чланци